Roditelji u potpunosti određuju načine ispunjenja dječjih potreba do dobi od 2 do 3 godine. U to se vrijeme djetetu dopušta da čini određene ograničene izbore poput, primjerice, koji će od ponuđenih pahuljica radije jesti ili koju će vrstu soka piti.
U dobi od 3 do 4 godine, kao rezultat djetetovog misaonog razvoja i razvoja osobnosti kao i sve većeg utjecaja gledanja televizije, djeca počinju tražiti roditelje da im kupe određene stvari.
Poruke televizijskih reklama, u kombinaciji s informacijama koje djeca prikupljaju tijekom posjeta trgovinama, potiču djetetovu motivaciju za kupovanjem i potrošnjom. Istraživanja pokazuju kako predškolska djeca mogu pamtiti i prepoznavati velik broj logotipa kako dječjih proizvoda, tako i proizvoda za odrasle, a to je prvi korak koji vodi ka preferenciji i kupnji određenih proizvoda.
Do dobi od 5 do 6 godina djeca već jako dobro razviju “umjetnost nagovaranja” i često su vrlo utjecajna na odluke o kupovini svojih roditelja, teta, baka i djedova. Međutim, sve do 9. godine ili još kasnije djeca ne razviju sposobnost kritičkog razmišljanja o svojim odabirima i odlukama o kupnji već se isključivo povode svojim željama.
Empirijske studije pokazuju kako većina proizvoda koje djeca traže da im se kupe nisu oni koji bi djeci trebala za zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba (npr. Issler i sur., 1987), nego drugih vrsta potreba kao što su rast i razvoj osobnosti, samopoštovanje, priznanje i sl.
